Hepatitis C

Hepatitis C je virusna infekcija jetre uzrokovana virusom hepatitisa C (HCV). Iako HCV uzrokuje i akutni hepatitis, infekcija se najčešće manifestira kao kronični hepatitis.

Rizični čimbenici za zarazu HCV-om su intravenska narkomanija, transfuzija krvi, seksualni odnosi s zaraženim osobama, neseksualni prijenos kod osoba koje žive u zajedničkom kućanstvu (korištenjem zajedničkim higijenskih predmeta, kontaktom sluznica s zaraženom krvlju, ubod, porezotina nanesena krvavim predmetom itd). Rizik prijenosa transfuzijom je danas procijenjen 1: 100 000.
 

Taj mali rizik postoji, jer neke osobe daruju krv netom nakon zaraze dok još nisu razvijena antitijela koja bi signalizirala zarazu. Moguća je zaraza tijekom poroda djece rođene od HCV-pozitivne majke. Tada dolazi do direktnog miješanja krvi majke i djeteta pa novorođenčad treba testirati na prisustvo RNA HCV jer sama antitijela nisu nužno i znak infekcije.

Inkubacija hepatitisa C je dugotrajna, iznosi 15-160 dana. Antitijela na HCV (anti-HCV) pojavljuju se kasno, obično tek 2-3 mjeseca nakon infekcije. Svi pacijenti koji se zaraze HCV-om razviju akutnu infekciju, ne razvijaju kroničnu bolest, niti imaju dugotrajna značajnija oštećenja jetre. Oboljeli od kroničnog hepatitisa C imaju agresivniji tijek bolesti i visok rizik od ciroze jetre, dekompenzacije jetre i hepatocelularnog karcinoma.

Dijagnoza HCV-a potvrđuje se nalazom virusne nukleinske kiseline (RNA HCV) u krvi. Pozitivan nalaz znači da se virus nalazi u tijelu bolesnika. Ova metoda je izuzetno osjetljiva i otkriva virus ako ga ima najmanje 50 kopija/ml. Većina bolesnika s kroničnim hepatitisom C imaju razinu (viral load) između 100 000 i 10 000 000 kopija/ml. Broj kopija virusa nije povezan s težinom hepatitisa C ili lošijom prognozom, ali utječe na vjerojatnost boljeg odgovora na terapiju. Odgovor na liječenje interferonom i ribavirinom bolji je kod bolesnika s niskom razinom RNA HCV (obično se prihvaća da je to ispod 2 000 000 kopija/ml). Unutar ovog virusa postoji više različitih genotipova i podtipova virusa. Pacijenti s genotipovima 2 i 3 imaju trostruko veću vjerojatnost odgovora na terapiju nego osobe inficirane genotipom 1 i 4. Kad se propisuje kombinacijska terapija, tada preporučena doza i trajanje ovise o genotipu. Jednom utvrđen genotip ne treba više ponavljati tijekom testiranja jer se on tijekom infekcije ne mijenja.

Cjepiva protiv hepatitisa C nema pa je izuzetno važno provođenje zaštitnih, preventivnih mjera (kao kod hepatitisa B).