Taj mali rizik postoji, jer neke osobe daruju
krv netom nakon zaraze dok još nisu razvijena antitijela koja
bi signalizirala zarazu. Moguća je zaraza tijekom poroda djece
rođene od HCV-pozitivne majke. Tada dolazi do direktnog miješanja
krvi majke i djeteta pa novorođenčad treba testirati na prisustvo
RNA HCV jer sama antitijela nisu nužno i znak infekcije.
Inkubacija hepatitisa C je dugotrajna, iznosi
15-160 dana. Antitijela na HCV
(anti-HCV) pojavljuju se kasno, obično tek 2-3 mjeseca nakon
infekcije. Svi pacijenti koji se zaraze HCV-om razviju akutnu
infekciju, ne razvijaju kroničnu bolest, niti imaju dugotrajna
značajnija oštećenja jetre. Oboljeli od kroničnog hepatitisa
C imaju agresivniji tijek bolesti i visok rizik od
ciroze jetre,
dekompenzacije jetre i
hepatocelularnog karcinoma.
Dijagnoza HCV-a potvrđuje se nalazom virusne nukleinske
kiseline (RNA HCV) u krvi. Pozitivan nalaz znači da se virus
nalazi u tijelu bolesnika. Ova metoda je izuzetno osjetljiva
i otkriva virus ako ga ima najmanje 50 kopija/ml. Većina bolesnika
s kroničnim hepatitisom C imaju razinu (viral load) između 100
000 i 10 000 000 kopija/ml. Broj kopija virusa nije povezan
s težinom hepatitisa C ili lošijom prognozom, ali utječe na
vjerojatnost boljeg odgovora na terapiju. Odgovor na liječenje
interferonom i
ribavirinom bolji je kod bolesnika
s niskom razinom RNA HCV (obično se prihvaća da je to ispod
2 000 000 kopija/ml). Unutar ovog virusa postoji više različitih
genotipova i podtipova virusa. Pacijenti s genotipovima 2 i
3 imaju trostruko veću vjerojatnost odgovora na terapiju nego
osobe inficirane genotipom 1 i 4. Kad se propisuje kombinacijska
terapija, tada preporučena doza i trajanje ovise o genotipu.
Jednom utvrđen genotip ne treba više ponavljati tijekom testiranja
jer se on tijekom infekcije ne mijenja.
Cjepiva protiv
hepatitisa C nema pa je izuzetno važno provođenje zaštitnih,
preventivnih mjera (kao kod hepatitisa B).
|